Sezona je otvorena izložbom Sare Masnikose, a nastavljena je sa podjednako upečatljivim multimedijalnim ostvarenjem Milana Kujundžića. Raznovrsnost i dinamičnost vojvođanske scene će nam nadalje dočarati Darija Dragojlović sa projektom “Ovde su nekada bili zmajevi” od 12. do 27. aprila, a potom Konstantinos Petrović sa serijom radova “rev0.5 #ffffff” od 29. aprila do 15. maja.

Milan Kujundžić odvažno iskoračuje u prostor društvene kritike i svih njenih sistema svesno birajući da nam suštinu pitanja i problema jasnije predoči svedenim i pročišćenim likovnim jezikom. Na faktografski način ukazuje na našu realnost koje ne moramo ili nismo nužno svesni. Ogoljeno predstavljene činjenice, i instalacije i objekti kojima se umetnik poigrava u formi zagonetke, ostavljaju utisak lagodnosti koji s vremenom prerasta u nespokoj.

 

Završili ste osnovne studije slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju. U kojoj meri su Master studije na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, smer Novi likovni mediji, uticali na formiranje Vašeg sadašnjeg umetničkog izražavanja, kao i na izbor tema kojima se bavite?

Milan Kujundžić: Tema kojom se sada bavim je u neku ruku nastavak onoga čime sam se bavio u Trebinju. Dok se način izvedbe i realizacije znatno izmijenio. Smatram da to najvećim dijelom ima veze sa procesom sazrijevanja mene kao stvaraoca i sazrijevanjem same ideje. Takođe, prisustvo na sceni u Srbiji je dosta pomoglo kada je u pitanju potvrda informacija o vrijednosti mog stvaralaštva.

 

 

Kao umetnik koji je prisutan na umetničkoj sceni Bosne i Hercegovine i Srbije, šta možete da nam kažete na temu osnovnih razlika i sličnosti koje ih karakterišu, takođe koje bi bile ključne prednosti takvog Vašeg iskustva?

Milan Kujundžić: Iako jako bliske, smatram da se te dvije scene veoma razlikuju. Bosansko-Hercegovačka scena je možda tek sada u nekom blagom usponu. Po meni postoji nekoliko aktuelnih tema u radu poznatijih umjetnika među kojima je i građanski rat u Bosni i Hercegovini. Smatram da umjetnici ne treba nužno da se bave takvom temom na direktan način u čijem procesu se vidi malo umjetnosti a dosta publiciteta i „izlaganja činjenica“ kroz umjetnički kontekst. Sve to nepotrebno dodatno doprinosi već veoma uzburkanom životu u Bosni i Hercegovini. Naravno neophodno je napomenuti da se primjećuje sve više jako talentovanih mladih umjetnika koji već sada definišu scenu na drugačiji način. Scena u Srbiji je u znatno boljem položaju i prisutno je mnogo više raznolikosti sadržaja. Nažalost, scena u Srbiji je pod modelom centralizacije i alternativne scene skoro da i nema. Moj neki cjelokupni utisak jeste da umjetnici iz obje zemlje mogu da podjednako grade i budu dio i jedne i druge scene, što se jednim dijelom već i dešava. Rad na ukrštanju projekata i pristupačnosti umjetnicima da sa lakoćom izlažu u Srbiji i Bosni i Hercegovini bi donijelo osvježenje za obje scene.

 

Kao umetnik izabrali ste da se bavite društenom kritikom, kako vidite savremeni svet i koji su po Vama najveći, odnosno suštinski problemi današnjice, a koje stvaraoci svojim delanjem treba da osvetle?

Milan Kujundžić: Kao što i napominjem u svom radu, za mene je danas najvažnije da se vrati moć pojedincu. To je jako opširna tema ali mogli smo primjetiti nekoliko iskoraka ka tome. Državna uređenja su jako često ona koja nas sputavaju i zatvaraju u krug uskog djelovanja i mogućnosti. Svako izbacivanje državnih ili sličnih institucija iz direktnih međuljudskih interakcija vraća moć pojedincu ali često dolazi i sa dodatnim izazovima. Možda najbolji primjer toga jeste pojavljivanje kripto valute i „block chain“. Izbacivanje banke kao posrednika između transakcija daje jednu vrstu osjećaja kontrole, a sistem kao „block chain“ kao nenadmašivi sistem povjerenja bi trebalo da ima mnogo širu primjenu u budućnosti.

 

Koje su po Vama najveće posledice tehnološkog napretka i ulaska tehnologije u svaki segment i sferu naše svakodnevnice, kao i u naš intimni prostor?

Milan Kujundžić: Najveći problem tehnologije proizlazi iz njene najveće prednosti, a to je njeno brzo napredovanje. Ne ostavljajući vremena za adaptaciju na istu. Najčešće koristimo smart telefone, a većina ljudi jedva da ih poznaje i šta se dešava iza njih. To ostavlja dosta prostora za kontrolu i manipulaciju aktivnostima, privatnim informacijama i konceptom posjedovanja gdje posjedovanje takve vrste tehnologije uvijek biva obostrano.

 

 

Mogli bismo reći da se pojedinačno Vaši radovi bave i preispitivanjem pozicije nekog određenog pojma u savremenom kontekstu. Koje su priče kroz koje nas vodite u ovoj postavci i šta bi bila neka zajednička nit i poruka koju želite da nam prenesete?

Milan Kujundžić: Cjelokupno, radovi se zaista bave pozicijom čovjeka. Mogli bismo reći da su to univerzalna pitanja egzistencije koja nikada neće prestati da se postavljaju a egzistiraju od prvih civilizacija. Pitanja pokušavaju da ciljaju na pojedinca, a ne na odgređene grupacije ljudi. Stavljajući pojedinca u prvi plan pokušavam da naglasim njegovu izolovanost i potrebu za obnovom društva. Sve to pokušavam da vežem pojmom otpora, te on postaje ključni faktor u komunikaciji sa publikom, kao i da naglasim i prenesem potrebu za istim.