Predstava “Dodatak histerije, ubrzanja…” / BADco.

Program u okviru KONDENZ FESTIVALA 2013.

Predstavu u Beogradu saradnički organizuju Stanica Servis za savremeni ples / Kondenz Festival i TkH_Teorija koja Hoda.

Koreografija i izvođenje: Pravdan Devlahović, Ana Kreitmeyer / Darija Dozdor, Nikolina Pristaš i Zrinka Uzbinec
Koncept i dramaturgija: Tomislav Medak
Oblikovanje dramskog materijala: Goran Sergej Pristaš
Dramaturgija: Ivana Ivković
Produkcija: Lovro Rumiha
Softver za algoritamsku video montazu ALVES: Daniel Turing
Dizajn kostima: Silvio Vujičić
Oblikovanje svjetla: Alan Vukelić
Oblikovanje zvuka: Jasmin Dasović
Scenografija: Miljenko Sekulić Sarma
Rekvizita: Ana Ogrizović
Muzika: Alban Berg, “Wozzeck”
Prevod: Tomislav Medak
Fotografije: Dinko Rupčić
Dizajn štampanih materijala: Dejan Dragosavac Ruta

U predstavi koristimo razgovor Alexandera Klugea s Heinerom Müllerom pod naslovom “Pesnik kao katapult za metafore”. Zahvaljujemo Alexanderu Klugeu na dopuštenju da ga upotrebimo. Predstava je nadahnuta delom Douglasa Sirka, Rainera Wernera Fassbindera, Pine Bausch, Michaela Heinricha, Timothyija Mitchella, Nannija Balestrinija i kolektiva Midnight Notes.

Predstava je pripremana u Centru za kulturu Novi Zagreb, Centru za kulturu i informacije Maksimir i POGON – centru za nezavisnu kulturu i mlade.

Projekt je podržan od: Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba i Ministarstva kulture RH.

Predstava je deo projekta “TIMeSCAPES – slike i izvedbe vremena u kasnom kapitalizmu” – partnera BADco. (Zagreb), Maska (Ljubljana), Science Communications Research (Bec), Teorija koja hoda – TkH (Beograd) i Film-protufilm (Zagreb). Platforma TIMeSCAPES je podrzana od programa Kultura Evropske unije.

O predstavi:
U televizijskom razgovoru iz 1989. o raspadu Sovjetskog Saveza Heiner Müller i Alexander Kluge vraćaju se na Brechtovu rečenicu “Nafta se opire petočinki”. U toj rečenici sažet je problem pred kojim se nalazi epski teatar. Kako kroz dramski materijal prikazati istorijske procese sa svim njihovim unutarnjim kontradikcijama, napredovanjima i nazadovanjima koji nadilaze likove i njihove međusobne odnose? To isto pitanje – što je prikazivanju organizirajućih načela današnjice adekvatan dramski materijal – problemski je ulog i predstave “Dodatak histerije, ubrzanja…”

Nafta jeste i dalje problem epskog prikazivanja, ali ona je iz današnje perspektive i nevidljivi supstrat kretanja energija i materije u savremenom društvu. Podloga za trajnu ekspanziju proizvodnje i konzumacije u cilju akumuliranja kapitala koja preti da planetu dovede do antropogenog ključanja. Žitka tečnost koja nas nepregorivo vezuje uz očuvanje trenutnog načina života.

Povlačenje kočnice lokomotive istorije Benjaminova je metafora revolucionarnog prekida nepodnošljivog razvoja moderne. Metodološko pitanje katapulta za metafore, dakle formalnog registra u kome dramsko zbivanje može prikazatii istorijske procese, okosnica je razgovora između Heinera Müllera i Alexandera Klugea.

Scenski postaviti kompleksnost istorijskih previranja i društvenih odnosa nije pitanje teatarskog dokumentovanja stvarnosti, već brehtijansko pitanje funkcionalne transformacije sredstava kojima predstavljamo tu stvarnost.

Polemišući  s tendencijama u današnjem teatru, tu Müllerovu intuiciju mogli bismo prevesti u kritiku da politički uloga teatra nije u tome da prikaže drukčiju društvenu stvarnost, već da postojeću društvenu stvarnost prikaže pod drukčijim uslovima.

Predstava je postavljena u alternativno televizijsko okruženje, u drukčiji ciklus kretanja slika i društvenog komentara stvarnosti. Ako je televizija bila saputnik zlatnog doba društva blagostanja, posttelevizijsko vreme novih ekranskih tehnologija saputnik je njegovog razaranja. Posttelevizijsko vreme, u kome se medijatizirani horizont društvenog trenutka atomizira, istovremeno je i stanje nove agonije tzv. srednje klase, novo melodramatsko stanje kojim dominira opšti osećaj nezadovoljstva jednom naizgled temeljno blokiranom društvenom stvranošću koju treba menjati – iako iz svakodnevnog iskustva ostaje nejasno kako je menjati. Naboj tog agonijskog rastrojstva i predreflektirane ideologije nemoći ova predstava gradi i razgrađuje, dovodeći predstavom intenzitet tog naboja do nužnosti njegovog prekida: “Kada sva ta masa stvari ne teče sve brže i brže, postojeće stvari pretvaraju se u duhove.”

Za više informacija:
http://badco.hr/a-pound-of-hysteria/

Komentari