Šta znači ime grupe i kako ste do njega došli?
“Cinkuš označava zvono koje te prati kad dolaziš na ovaj svijet i kad odlaziš iz njega. A bend je nastao, odnosno nastajao iz ljubavi prema glazbi, a isto tako iz snažne što podsvjesne što svjesne pojedinačne i kolektivne veze s etnom i korijenima, koja se kod Cinkuša proteže većinom kroz kajkavsku kulturu sve do paganizma i šamanizma.

Cinkuši se dijelom vežu za hrvatski folk, ali dobrim dijelom stvaraju svoju muziku ili kad je to dvoje spojeno dobija se taj world music s posebnim autorskim pečatom. Tu ima svega. Etna, rocka, punka, psihodelije, teatra, poezije, ludila i još mnogočega. Od početka smo bili multimedijalni band angažiran u kazalištu i u drugim umjetničkim formama – uglazbili smo nekoliko tekstova Miroslava Krleže, a također i stihove Joška Božanića “Navigare Necesse Est” na izumrlom jeziku moreplovaca lingua franca, odnosno na komiškom dijalektu.

Inače, surađujemo s mnogim muzičarima. Standardna gošća na svakom albumu je Teta Liza, a na zadnjem albumu broj gostiju je porastao. Tu su Marijan Krajna na harmonici, Boško Petrović na vibrafonu, Nikola Santro na trombonu, Marko First na violini i Boris Šaronja na trubi.”

Kakvi su planovi grupe?
“Trenutno stojimo na tri studijska albuma – „Zeleni kader“, Domesticus Vulgaris“ i „Špiritus Sanctus“, koje je odlično popratila kritika. Izuzetno nam je drago da je prve rečenice o nama progovorio dobar poznavatelj glazbe i umjetnosti općenito Darko Glavan. Manifestiranje kroz glazbu i tendencija prema drugim medijima rezultiralo je suradnjama sa kazalištem i filmom. Tako smo sa Shakespearovim „Hamletom“  Zlatka Viteza i „Histrionima“obišli Hrvatsku, BiH,  Kaliforniju, Las Vegas, L.A. Plesna predstava Rajka Pavlića i njegovog ansambla „Liberdance“ „Domesticus Vulgaris ili jednostavno domaće“ gostovala je  na EXPO-u u Zaragozi(Španjolska), kao i u Quitu (Ekvador). Autori smo glazbe za još jedan projekt Liberdancea, „EtnoUnlimited ili suze i krv“. Ekipa dokumentarnog programa HRT-a u režiji Ljiljane Šišmanović snimila je film o nama („The Cinkuši“), a animirani film „Ciganjska“ našeg bubnjara Marka Meštrovića i Davora Međurečana osvojio je na Danima hrvatskog filma Oktavijana za najbolji animirani film, najbolju glazbu, najbolju montažu, na Animafestu primio posebno priznanje međunarodnog žirija, Unica – treća nagrada u kategoriji filmske škole, EbenseeFestival – brončani medvjed, (ima toga još). Slijedeći film, istog dvojca, pod imenom „Silencijum“, ovoga puta glazbu potpisuje Boris Wagner skupa sa nama, prolazi opet jako zapaženo i prima vrijedne nagrade. A tu je i Porin za „Špiritus Sanctusa“ koji smo primili 2010. godine. Zadnje smo snimili dvostruki live album „Uživancija“, gdje je i DVD sa video snimkom koncerta.”

Šta možemo očekivati na koncertu u Beogradu?
“Na koncertu Cinkuša je uvijek dobro i pozitivno. I slučajni prolaznik ako se nađe na koncertu će se razveseliti i dobro osjećati. Cinkuši su bend katarze. Zato ne čudi kad se na koncertima okupe različite generacije od najmlađih do starijih i svi proživljavaju isto, prkos prema sistemskom kalupljenju i globalističkom uljuljkavanju u kvazi sveopću korist. Samim tim na svakom koncertu snažan je doživljaj radosti života i veselja.

U tom smislu s obzirom na dijalekt ni jezična barijera nije problem gdje god da smo svirali, Belgiji, Nizozemskoj, Njemačkoj, Švicarskoj, Poljskoj, Sloveniji, Dalmaciji…”