Koji segment svog javnog pojavljivanja smatraš najvernijim izrazom Ante Perkovića? Pisanje, pravljenje muzike, koncertne nastupe ili nešto četvrto?
Nisam siguran da postoji najvjerniji izraz onoga što jesam, možda ga i ne treba tražiti. Ne opterećujem se s tim, iako vidim da neke ljude zbunjuju različite uloge ili različitiji mediji izražavanja. Najsretniji sam kad se izgubim u onom što radim, kad me intenzivno bavljenje nečim ‘poništi’, kad zaboravim na sebe. A to se, srećom, ponekad događa i u pisanju i u muzici i u još nekim stvarima koje ne dijelim s javnošću.

Kako je došlo do ideje da se napiše knjiga „Sedma republika“? Šta je bila ideja vodilja pri pisanju, šta si želeo da zabeležiš?
“Ideju je dirketno potaknuo poziv izdavača, ‘Novog libera’, prije njega sam bio siguran da više neću pisati o muzici. Dali su mu potpunu slobodu u stvaranju koncepcije knjige i tako sam poželio zabilježiti neke fenomene moje generacije koja je bila premlada da išta postigne u Jugoslaviji, a opet je nesumnjivo proizvod baš tog i takvog društva koje se na najstrašniji način raspalo baš kad smo postali dovoljno zreli da u njemu aktivno sudjelujemo. Iza svega je stajala ideja da je, kao u svakom dobrom horroru, i iza Jugoslavije nešto preživjelo – sedma republika, zajednički duhovni prostor, najbolje i najvitalnije nasljeđe te zlosretne državne zajednice.”

Kakvo je mesto kritike u digitalnom medijskom univerzumu?
“Najiskrenije – ne znam. Ako se cijeli sustav promijenio, stara hijerahija porušila, sigurno je da i kritiku treba iznova definirati. Ova stara varijanta ‘ja sam pametniji od vas jer sam preslušao 200 000 ploča i sad slijedi moje evanđelje’ je teški anakronizam i zaista mislim da više nikom nije potrebna. Možda bi se kritika na neko vrijeme trebala povući s mjesta dominantne forme muzičkog novinarstva i otvoriti prostor žanrovima koji nisu toliko patronizirajući.”