Vidović živi i radi u Banjaluci, gde je završio Akademiju umetnosti 2002. godine u klasi profesora Ratka Lalića, odsek slikarstvo. Postdiplomske studije završio je u klasi profesora Vese Sovilja 2014. godine. Ddobitnik je Aprilske nagrade grada Banjaluka mladima 2005. godine i prve nagrade Studenata BiH u Sarajevu 2000. godine. Zaposlen je u Kulturnom centru Banski dvor u Banjaluci gde radi kao urednik za likovni program.

Vidović kaže da se za likovnu umetnost zainteresovao još u osnovnoj školi: „Crtao sam mašine, automobile, avione – to me najviše okupiralo. Najveći uticaj na mene imao je moj otac, koji je dobro crtao, tako da sam i ja  razvio ljubav prema crtežu. U školi se to samo još više ispoljilo,  znate ono kad crtate cijelom razredu radove za likovno  ili kad kolege drže papir blok br. 5  da im na brzaka nacrtate, ali da učiteljica ne vidi“.

Slobodan ističe da se bavi slikom i slikarstvom, tako da svoje stvaralaštvo ne može da svrsta u neki pravac: „Recikliram ono što najviše volim, a to je američko slikarstvo pedesetih, šezdesetih godina. Jednostavno slikam ono što me najviše radi, kako kažemo mi slikari ”.

Bari Njumen, Ed Rajnhart, Mark Rotko, Frenk Stela samo su neki od uzora ovog umetnika. “Sve je to estetika  i filozofija koju obožavam, kojoj se klanjam, to su moji Bogovi! Tu su još i Džasper Džons, Elisvort Keli, Polok, Tapies, Sulaž, De Stil, Arman, Cezar  i da ne nabrajam, ima ih još“, kaže Slobodan.

Izlagali ste pred domaćom, evropskom i američkom publikom. Da li postoji razlika u percepciji umetnosti koju stvarate od strane publike iz različitih zemalja?

Slobodan Vidović: Da, osim u regionu izlagao sam u Evropi i Sjedinjenim Državama. U biti, velike razlike nema, publika je publika – i tamo i ovdje. Kažem – velike, ali razlike ipak postoje. Na primer Amerikanci odmah pitaju koliko košta slika, hoće da je kupe, ili se čak takmiče, dok to u Evropi nije slučaj, pogotovo ne kod nas. Ako bih morao da izdvojim, onda bih rekao da su ipak moji radovi najbolje prihvaćeni u Americi. Imate edukovanu i manje edukovanu publiku, svugdje je to isto. Kič je prisutan svugdje, i tamo i ovdje. Galerija može biti na odličnom mjestu, na centralnoj aveniji, skupa velika, a da prodaje kič. Može biti i obrnuto, naravno. Postoje vrlo usko profilisane galerije koje zastupaju određene umjetnike i u onim visoko profesionalnim nema promašaja.

Predstavite nam Vaš projekat Vertical Painting, koji je izložen u Domu omladine Beograda. Kako je izložba koncipirana?

Slobodan Vidović: Vertical Painting  je samo jedan segment radova koje stvaram u poslednje tri godine, ali i onaj koji smo Ješa Denegri i ja odlučili da predstavimo ovih dana publici u Beogradu. Samo pet velikih formata 200 x 150 cm, njihovi odnosi u prostoru, i sa prostorom, odnosi ploha, površina na slici, vertikala, horizontala, pa još i odnosi sa bojom. Pored slike, slike kao objekta, prostora unutar, ali i izvan slike, boje i drugih  elemenata čitanja, postoje i ti mali pomaci, stanja, a i ono što je najbitnije, to su mentalne vježbe – odnosno to su ona „mentalna“  čitanja. To je nekakvo moje istraživanje prostora i vremena, slike, unutar, ali i izvan – slike kao slike i slike kao objekta ili zasebnog entiteta, slike kako ja kažem kao bića – za mene živog čak.

Slobodan Vidović navodi da već tri godine sarađuje sa profesorom Ješom Denegrijem i da je rezultat tog druženja zajednički projekat na koji je ponosan: „Raditi sa Ješom je zaista privilegija, mogu slobodno reći najveća u našoj umjetničkoj branši ne samo u regionu nego i mnogo, mnogo šire. Šta to znači za nekog relativno mladog umjetnika,  možete samo da zamislite!“.

„Poslije nekoliko kreativnih sati postavljanja, analiziranja i pozitivnog „ludovanja“ sa  slikom, Ješa i ja smo se odlučili  za ovu postavku  3-2, namjerno je izbjegao čeoni zid galerije – što je vrlo neobično (malo šokantno), ali po nama dobro rješenje, jer ipak mi radimo sa prostorom isto toliko kao i sa slikom.“, navodi Vidović.

Slobodan ističe da u svom stvaralaštvu koristi razne tehnike, a najviše ulje i  platno na blind-ramu. Pored ove u svojim radovima koristi i metal – aluminijum, emajl- lak, mat lak, akrilik, sprej i slične tehnike.

Slobodno vreme ovaj umetnik provodi sa porodicom i prijateljima, a hobi mu je sviranje bubnjeva: „Sviram bubnjeve, imam bend i bavim se rok muzikom. Ponekad sviramo i džez, mada sam ja u suštini više tip za rok muziku. Bubanj je ljubav još od šestog razreda osnovne, kojoj sam se ponovo posvetio 2005. godine. Sad imam dva seta i veoma sam sretan, a to su SONOR PHILL RUDD Signature kit  i  SONOR Smart Force. Sviram, vježbam kad god imam vremena, idem  na svirke i družim se sa muzičarima“.