[INTERVJU] Marina Kovačević, CRI: “Osuđenici ne glume, oni žive taj život“

U ponedeljak, 7. septembra od 19 časova, ljubitelji pozorišta će imati priliku da, u Velikoj sali Doma omladine vide prvo javno izvođenje predstave “Zapisi iz ćelije broj 12”.  Ono što je drugačije u odnosu na uobičajen koncept predstava jeste činjenica da su glumci zapravo osuđenici iz Okružnog zatvora u Beogradu. Predstava je realizovana uz pomoć Centra za rehabilitaciju imaginacijom, a scenario, adaptaciju i režiju potpisuje predsednica Centra, Marina Kovačević

Pored nje je u realizaciji ovog projekta učestvovao i osuđenik Đorđe Vasiljević, koji je ujedno i koscenarista i glumac u predstavi “Zapisi iz ćelije broj 12”, u kojoj pored njega učestvuju još i glumci- osuđenici: Uroš Milovanović, Milan Jovanović, Miloš Nedić, Dušan Aćin i Marko Špadijer.


Autorka predstave, Marina Kovačević je profesorka književnosti i doktorand na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, a do sada je realizovala i projeka-pozorišnu predstavu “Izbiračica” K. Trifkovića, sa pacijentima Klinike za psihijatrijske bolesti dr Laza Lazarević.

Predstava „Zapisi iz ćelije broj 12“ se realizuje uz pomoć Centra za rehabilitaciju i imaginaciju. Šta je glavni cilj i misija vašeg Centra?

Marina Kovačević: Glavno polje zanimanja i delovanja Centra za rehabilitaciju imaginacijom je igra i njeno oslobađajuće i kreativno delovanje na socijalnu rehabilitaciju i (re)socijalizaciju ranjivih i marginalizovanih pojedinaca, ugroženih grupa kao i osuđenih lica. Polje našeg interesovanja su književni i pozorišni projekti, programi primenjene umetnosti u oblasti kulture i društvene reintegracije stigmatizovanih grupa i pojedinaca. Misija Centra je zalaganje za otvorene forme kroz kreativni razvoj stigmatizovanih grupa i pojedinaca. Ideja je socijalna rehabilitacija i stimulisanje inventivnih potencijala kroz kreiranje poezije, teatra i igre namenjene društveno neprilagođenim osobama, osuđenim licima, inkluzivnim pojedincima, osobama sa psihijatrijskim poremećajima itd.

 

Kako je koncipirana predstava “Zapisi iz ćelije broj 12” i kome je sve namenjena?

Marina Kovačević: Predstava je rađena kao omnibus književnih dela. Prvi čin je dramatizacija dela “Zapisi iz mrtvog doma” i “Zapisa iz podzemlja”, F.M. Dostojevskog. Prilagođena je sadašnjem vremenu, odnosno realnosti koja nas okružuje. Predstavlja tročinku u kojoj su sublimirani aspekti ispovesti, ropstva i slobode, kao konačnog cilja u ovom monološko-ispovednom diskursu koji se odvija kroz predstavu. Drugi čin tj. segment ropstva, koautorsko je delo osuđenika Đorđa Vasiljevića, nosioca jedne od dve glavne uloge, u kojoj na osnovu ličnog zatvorskog iskustva, predočava inicijaciju novopridošlog mladića u rigidni zatvorenički sistem koji se dešava između zidina ćelije, daleko od očiju stražara, a koji je bitan aspek prilagođavanja i preživljavanja. U ovom slučaju, pojedinca koji se ničim ne uklapa u izdefinisani krimogeni sistem vrednosti kao socio kulturološki default kome je izložen.
Predstava je namenjena svima. Osuđenicima, kao neka vrsta filozofsko- moralnog preispitivanja krivice i katarze kroz koju prolaze, građanstvu kao uvid u neku drugu vrstu realnosti koja se odvija i kroz koju svako od nas možda može u jednom trenutku da prođe.

 

Na koji način ovakav koncept predstave pomaže osuđenicima da se ne osećaju kao pripadnici marginalizovane grupe?

Marina Kovačević: Prvenstveno, nudi im drugačiji sadržaj od onog na koji su navikli ili kome su izloženi tokom izdržavanja kazne zatvora. Nudi im taj neophodni eskapizam u drugačije koncipirani, nekonvencionalni sadržaj kroz koji mogu ispoljiti sopstvenu kreativnost, drugačije osobine, biti nešto drugo, a ne samo “robovi”. Probe koje smo izvodili kreirajući ovu predstavu su to i potvrdile. Kod pojedinih glumaca desile su se korenite promene u ponašanju, desile su se neke nove perspektive koje pojedincima itekako znače u svakodnevnom životu. Ovakve situacije su više nego dobre, jer ste u mogućnosti da prepoznate određeni kreativni potencijal koji možda niste očekivali ili prosto, pokrenete drugu vrstu zanimanja osuđenika, skrenete ih u kreativni proces i naterate da daju sve od sebe, ne dajući im pritom da razmišljaju o stvarima koje su destruktivne ili negativne. Kada ste zatvoreni, nigde ne žurite, imate svo vreme ovog sveta, pa tako i mogućnost da u mislima pakujete neku opasku, packu, šta već, namenjenu autoritetima. Uspeh je kad takve misli preusmerite u kreativni proces, da pritom uživaju u stvaranju nečega, za njih po mnogo čemu epohalnog…

 

Da li anagažovanje pravih osuđenika doprinosi realističnijem prikazu predstave?

Marina Kovačević: Naravno. Suština jeste, kao što sam navela da se angažuju osuđenici, jer niko ne može realnije i bolje da prenese i izvede situaciju o životu u zatvoru od njih samih. Predstava je realizovana u saradnji sa Službom za tretman Okružnog zatvora u Beogradu, upravo kroz program postupanja koji dozvoljava mogućnost kreiranja ovakvih procesa. Osuđenici negde zapravo ni ne glume, oni žive taj život. Interpretiraju ga na najekspresivniji način. I zato je prikaz predstave, posebno u drugom činu, više nego realističan, direktno prezentovan od onih koji učestvuju u subverziji društveno-moralnih vrednosti, čineći ili prezentujući stvari koje su ih dovele iza brave.

 

Kako su se osuđenici snašli u svojim ulogama?
 

Marina Kovačević: Kod dvojice glavnih glumaca, Uroša Milovanovića i Đorđa Vasiljevića koji nose prvi čin, najduži i najkompleksniji u predstavi, susret sa Dostojevskim je probudio lavinu kreativnosti, talenat, teatralnu volšebnost, osećaj za scenu i interpretaciju koju je ponekad teško zamisliti kod amatera ili naturščika. I to je snaga predstave. Ostali glumci u manjim ulogama verno su preneli svoje role, što predstavu čini kompaktnom, bez nekog bitnog odstupanja, sa jako dobro uigranim timom koji evidentno uživa u onome što radi, što predstavu čini kompletnom. Jer, radi se o ljudima koji su se kroz ovu predstavu prvi put sreli sa pozorištem, sa glumom, sa Dostojevskim… Izuzev Uroša Milovanovića koji je pre odlaska na izvršenje kazne imao svoju glumačku epizodu kod Emira Kusturice u filmu “Zavet”. Drago mi je što je ova predstava kod njega ponovo probudila glumački žar i možda ga, po izlasku na slobodu, ponovo usmerila ka daskama koje život znače.

 

Do sada ste imali prilike da prezentujete predstavu u kazneno-popravnim ustanovama širom Srbije. Kakve su bile reakcije osuđenika?

Marina Kovačević: Prvi put smo se susreli sa mogućnošću da interpretiramo predstavu po drugim KP zavodima. Turneja je obuhvatila KPZ Zabelu, Niš, Sremsku Mitrovicu, Okružni zatvor u Novom Sadu i dva puta Specijalnu zatvorsku bolnicu u Beogradu. Uz još jedanaest izvođenja od decembra u matičnoj ustanovi – Okružnom zatvoru Beograd. Do premijere za javnost u Domu omladine, od decembra prošle godine, realizovano je ukupno šesnaest nastupa. I reakcije osuđenika su bile sjajne. Od očekivane suzdržanosti u prvom činu, zbog filozofske kompleksnosti tog čina, do potpunog oduševljenja dešavanjima u drugom činu koji je zapravo i njihova stvarnost u kojoj su se savršeno prepoznali. Osuđenici glume osuđenicima osuđenički život – troslojna narativnost i kreativna subverzija sa jasnim smislom. Izuzetno iskustvo.

 

Kakva su Vaša predviđanja o reakcijama šire publike, budući da će projekat po prvi put biti javno predstavljen u Domu omladine Beograda?

Marina Kovačević: Mislim da će mnogo jasnije sažeti kompleksnost prvog čina i uvideti detalje iz drugog koji su za njih nepoznanica. Zanemarimo predstavu o zatvorskom životu koju viđamo na filmovima, ovo je situacija kada vam takav život predstavljaju oni koji ga direktno žive. I mislim da će taj aspekt imati mnogo više efekta na javnost nego na zatvorsku publiku kojoj su dešavanja iz drugog čina, opšte mesto.

Komentari