[64. MARTOVSKI FESTIVAL INTERVJU] Željko Mirković, “Obećanje”

Nakon prikazivanja na svetskim filmskim festivalima i premijere na RTS-u, dokumentarni film „Obećanje“ stiže pred beogradsku bioskopsku publiku. Ovo je film u kome Snovi bude Stvarnost, priča o neobičnom poduhvatu jedne francuske porodice koja se nastanila u selu Rogljevu, kako bi zajedno sa meštanima proizvodila organsko vino za međunarodno tržište. Uoči premijere na 64. Martovskom festivalu (subota, 1. april u 15 časova, u Velikoj sali Doma omladine Beograda), razgovarali smo sa Željkom Mirkovićem, rediteljem ovog filma.

Obećanje je priča je o  poduhvatu jedne francuske porodice koja se nastanila u Srbiji kako bi proizvodila organsko vino za međunarodno tržište. Kako ste odabrali baš ovu temu i kako je proteklo samo snimanje u selu Rogljevu kod Negotina?

Željko Mirković: Obećanje je, zapravo, priča o snovima koji bude stvarnost. O strasti i veri jedne porodice koja dolazi iz Francuske u malo zabačeno selo u Srbiji jer veruje da su našli jedan od najboljih teroara za pravljenje vina u Evropi. To je, takođe, priča o običnim „malim“ ljudima koji pokušavaju da žive u teškim vremenima i nađu svoj smisao postojanja. Njihova životna priča je vezna za vinograd, grožđe i vino. Oni se rađaju, žive i, na kraju kada odlaze sa ovog sveta, bivaju ispraćeni istim tim vinom koje su celog života pravili. Zanimljivo je da se koproducent Dušan Gajić sa pričom o celom poduhvatu upravo sreo van Srbije, u Briselu gde je upoznao bračni par iz Francuske koji je pokušavao da svoja vina iz Rogljeva plasira na evropsko tržište. Njihova strast i vera da je to moguće odveli su nas naredne četiri godine u jednu avanturu, gde smo radeći ovaj dokumentarni film otkrili sve lepote ovog kraja i upoznali divne ljude iz Rogljeva. Selo su mladi odavno napustili i ostali su oni stariji, ponosni na svoje vinsko poreklo i znanje i rešeni da u tome istraju iako im sve okolnosti u kojima žive nimalo ne idu na ruku već decenijama. Dolazak Francuza sa jedne strane kod jednih budi  nadu, a kod drugih stvara otpor jer dolazi neko sa strane da im pokaže kako je moguće da malo selo postane prepoznatljivo na svetskoj mapi vina. Takođe i Ciril i Estel prepoznaju vrednosti samih ljudi i to ih dodatno motiviše i vezuje za selo. Međutim, mnogo je izazova pred njima, počev od same kulturološke razlike, preko brojnih administrativnih problema u Srbiji, do samog brenda Srbije u svetu. Pred njima je dug put koji traži da se još neko pridruži ovoj anavanturi i pomogne da se njihova baklja ne ugasi. Potrebno je još ljudi da podrže njihov san kako bi se probudila stvarnost.

 

Postoje dve verzije Obećanja, jedna od 52 i druga od 74 minuta. Kojom verzijom ste zadovoljniji i koje su ključne razlike između njih?

Željko Mirković: Kreativni dokumentarni film danas svoje mesto nalazi na festivalima, televizijskim stanicama, digitalnim platformama i specijalnim projekcijama koje uz razgovor sa publikom otvaraju  dijalog na teme kojima se film bavi. Iz tog razloga producenti moraju da pripreme obe verzije filma koje svojim formatima odgovaraju datoj platformi za distribuciju. Jedna verzija je dugometražni film koji donosi potpuno filmski pristup temi i namenjen je prikazivanju publici u bioskopskoj sali. Takvo gledanje je specifično zato što publika kolektivno gleda sadržaj filma i reaguje na njega, dele se emocije i stvara jedno filmsko zajedništvo u mraku sale, razvija poseban odnos prema junacima filma. Sa druge strane, verzija od jednog sata namenjena je publici koja će film gledati na televizoru ili ekranu računara, to je druga vrsta prijema sadržaja. Uglavnom je to jedan gledalac, ili jedna porodica koja posmatra vaše delo. Dakle, oni nemaju neku spoljašnju dodatnu energiju koja ih podiže ili spušta dok gledaju film. Prepušteni su sebi i filmu.  Obe verzije zato imaju svoje izazove, jer treba odrediti pravu meru koju dati format prihvata kao najbolje sredstvo komunikacije sa publikom. Za stvaraoce uvek je draža ona dugometražna, puna bioskopska verzija filma jer daje prostor da se emocije i priča razvijaju tempom koji nije isključivo određen vremenom datog formata, već unutašnjim vremenom filma.

 

Obećanje već mesecima vodi veoma uzbudljiv festivalski život. Da li možete da nam predočite sve uspehe ovog fima od premijere do danas?

Željko Mirković: Obećanje je svetsku premijeru imalo u Ambasadi Francuske u Vošingtonu koju su zajedno organizovale Ambasade Srbije i Francuske. Prepuna sala i izuzetan prijem publike, kao  i dugotrajni razgovor nakon projekcije, pokazali su da film donosi jednu univerzalnu priču sa snažnom porukom koja se jednako prepoznaje i u Evropi i SAD. Film je osvojio nagradu za najbolji dokumentarni film u Poljskoj, u Varšavi (European Cinematorgaphy Awards Festival). Ovo je šesto svetsko priznanje za naš film koji, pored mene, reditelja, potpisuje i autor Dušan Gajić. Nas dvojica smo ujedno i producenti filma. Obećanje je do sada osvojilo nagrade za najbolji dokumentarni film u SAD (Eugene International Film Festival) i Italiji (Mediterranean Film Festival), nominaciju za najbolji dokumentarni film na festivalu Red Dirt, nominaciju za najbolju fotografiju na Queens World Film Festivalu, kao i priznanje za izuzetnu zaslugu na Međunarodnom filmskom festivalu Depth of Field. Nakon bioskopske premijere u Srbiji u okviru takmičarske selekvije Martovskog festivala u Beogradu, Obećanje će biti prikazano na festivalima u Nju Džersiju (Trenton Film Festival), Filadelfiji (Filadelfia Film Festival) i  Floridi (Wero Beach Film Festival).

 

Kako sagledavate ponudu na srpskoj i svetskoj sceni dokumentarnih filmova? Koji naslovi/autori su vaši favoriti u ponudi? Šta očekujete od projekcije na Martovskom festivalu?

Željko Mirković: Danas je dokumentarni film prisutniji na filmskom tržištu više nego ikada.  Brojni festivali, TV stanice i izuzetno moćne digitalne platforme poput Netflixa, Amazona, Itunesa, specijalizovani kablovski kanali i mnogi drugi formati omogućuju da se otkrije bogatstvo dokumentarnog filma. S druge strane, podiže se i nivo kvaliteta koji dokumentarni film treba da zadovolji da bi mogao da bude konkurentan. Filmovi se snimaju više godina i traže posvećenost u svim fazama projekta, od istraživanja, često neizvesne produkcije, do veoma izazovne montaže i postprodukcije. Ne volim da izdvajam imena i autore jer znam koliko je svaki film izazov za sebe i koliko traži vremena, ali i umešnosti da se produkcijski izvede u punoj snazi. Kada znate da je neko izdvojio četiri godine svog života jer veruje da će na kraju puta napraviti delo koje će ljudima doneti neku novu vizuru stvarnosti, ili otvoriti dijaloge o realnosti i budućnosti i da iza toga mora da stoji duboka strast i vera, onda tome morate da odate za početak makar poštovanje i zahvalnost na svemu. Iz tog razloga veoma je važno da Martovski festival opstane kao model koji će da motiviše domaće autore dokumentarnog filma da se bave i istraju radeći i živeći ovaj žanr. Mislim da mi kao region možemo da ponudimo bogato i jedinstveno lično iskustvo u datim svetskim okolnostima, predstavljeno kroz autorska dela u vidu dokumentarnog filma. Smatram da svojim ambicijama ne treba da se ograničavamo samo na ragion i Evropu, već da tražimo mesto na globalnoj mapi i osvajamo tržišta SAD i Azije. Upravo moj dokumentarni film Obećanje, kao i prethodni Drugi susret, pokazuju da je to moguće, i da je potrebno da se postave takvi ciljevi. Takve ciljeve trebalo bi da prati i infrakstruktura države kroz FCS, Ministarstvo kulture, a zatim preko RTS-a, ali i drugih TV stanica i platformi. Svi oni treba da prepoznaju da uz pomoć dokumentarnog filma, naša zemlja i naš narod mogu najbrže i najbolje prezentuju i izvuku iz anonimnosti.

 

Razgovarao: Đorđe Bajić

www.fcs.rs

 

 

Komentari