Ljubica u medijima:

http://www.novosti.rs/vesti/zivot_+.75.html:269768-Pozerka-iz-izloga
http://www.rts.rs/page/magazine/sr/story/511/Zanimljivosti/752872/Najna

 

 

 

 

Tesla piše o svom mačku:

“I svih mojih (detinjih) uživanja bio je veličanstveni Mačak – najdivniji od svih mačaka. Volio bi kad bi ti mogao opisati privlačnost koja je postojala među nama. Živjeli smo jedan za drugoga. Kud god bi pošao, mačak bi me pratio, u prvom redu zbog naše uzajamne ljubavi, a zatim i iz želje da me zaštiti. Kad bi se za to ukazala potreba, on bi se uspravio, udvostručio svoju visinu, nakostrušio dlaku na leđima, pa bi, repa ukrućenog poput metalne šipke i brkova napetih kao žice, dao oduška svome bijesu praskavim frktanjem. „Ff, ffft“. Bio je to strašan prizor, i onaj tko bi ga izazvao, bilo to ljudsko biće ili životinja, odmah bi se povuklo.

Svako večer kada bi trčali on bi jurio za mnom i hvatao me za hlače. Jako se trudio da me uvjeri kako će me ugristi, ali čim bi njegovi zubići probili odjeću, pritisak bi nestao, a dodir njegovih zubića sa mojom kožom bi postao nježan i blag kao  slijetanje leptira na laticu. Obožavao se valjati u travi sa mnom. Dok smo to radili, on je grickao, čupkao i preo u užitku. Toliko me opčinjao da sam i ja počeo da ga zagrizam, čupkam i – predem. Naprosto se nismo mogli zaustaviti. I tako bismo se valjali, valjali u groznici uživanja. Prepuštali smo se ovom očaravajućem sportu iz dana u dan, osim kada je kišilo. Što se vode tiče, mačak je bio dosta probirljiv. Znao bi skočiti i do šest stopa kako bi izbjegao vlaženje svoje šape. Na takav dan povukli bi se u kuću i odabrali mekan i ugodan dio kuće u kojem bi se igrali. Mačak je bio savjesno čist, nije imao buhe ni nametnike, nije ostavljao dlaku, niti pokazivao neprikladne osobine. Kada bi želio izaći vani noću, to bi učinio na pristojan način, a kada bi se želi vratiti, nježno bi grebao vrata kuće.

Dogodilo se da je na dan moga doživljaja bila studen kakva se u našem kraju nije pamtila. Koračajući po snijegu ljudi su ostavljali svjetlucav trag za sobom, a bačena gruda stvarala je bljesak poput glave šećera pod udarcem sjekirice. Naš se mačak ušuljao u kuću a ja osjetih potrebu da ga mazim po leđima. Opazio sam čudo pred kojim sam zanijemio. Mačkova leđa ostala su ploča svjetlosti i moja je ruka izazivala vatromet praskavih iskri čije se pucketanje dobro čulo. Otac mi je bio vrlo pametan čovjek: na svako je pitanje znao odgovor. Ali ta je pojava i njemu bila nešto novo. Ipak, razmislivši, on ustvrdi da to nije ništa drugo do elektricitet, isto ono što vidim na drveću za vrijeme oluje. Majka je bila opčinjena. – Prestani se igrati s tom mačkom – reče mi ona – mogao bi izazvati požar. Ja sam zanesen, razmišljao. Nije li i priroda jedna ogromna mačka? Ako jest, tko nju miluje po leđima? To mora da je Bog, zaključio sam. Imao sam tri godine, a već sam filozofirao.
Ma kako da je prvi utisak bio zapanjujući, nešto još čudesnije tek se trebalo dogoditi. Smrkavalo se i morali smo upaliti svijeće. Mačak učini nekoliko koraka po sobi. Ali pri svakom koraku otresao je šape kao da stupa po vlažnom tlu. Pažljivo sam ga promatrao: vidim li ja to zaista ili je to moja mašta? Napregnuh oči i jasno opazih da mu je cijelo tijelo okruženo nekim svijetlim krugom, baš kao oreola iznad glave svetaca. Ne smijem pretjerivati u opisivanju djelovanja te čudesne moći na moju djetinju maštu. Dan za danom pitao sam se što je to elektricitet, ali odgovora nisam našao. Osamdeset godina je od tada prošlo i ja sebi postavljam još uvijek isto pitanje, nemoćan da dam odgovor.”