Foto: Milutin Marković

 

Kroz sagledavanje šire slike pripadanja pojedinca u različitim društvenim okvirima, umetnica pomera granice u društvu patrijarhata, provocirajući teme poput emancipacije žena, borbe za ravnopravnost i individualnog značaja u okvirima društvenog sistema. Na izložbi „No Space“ kroz izložene video radove i ready made objekte u vidu sedišta iz Mercedesa koji su postavljeni po prostoru, Selman elemente iz virtuelnog sveta pretače u realnost, a samim tim i posmatrača smešta u poziciju aktivnog učesnika. Na taj način umetnica briše granice između realnog i virtuelnog prostora, izmeštajući i vremensku komponentu, kao upitan element svakodnevnog koncepta delovanja.

 

Na izložbi „No Space“ ste se beogradskoj publici predstavili sa dva video performansa. Pitanja koja se prožimaju kroz oba rada su prezentacija ženskog tela u zajednici i njegova sistematizacija u socio-političkom kontekstu. Da li biste mogli da nam izložite Vašu polaznu tezu i promišljanja na temu ideologije koja je sveprisutna u Vašim video radovima?

Selma Selman: Polazna tačka izložbe je video „No Space“ koji sam radila za prošlo Venecijansko bijenale, tačnije za Romski Paviljon. Bilo je mnogo komplikacija vezanih za prostor, koje su me dovele do ideje i realizacije video performansa u kome sam predstavila svoje divovsko tijelo žene, kao tijelo koje zauzima čitavu planetu. Pored toga što sam stalno slala nove ideje za paviljon, radovi su mi konstantno bili odbijani, jer je uvijek prostor bio problem. Kada se razmišlja o prostoru, on ima više grana djelovanja, jer prostor nije samo fizički, on je i mentalan.

Moja ideologija je nedijalektička i zasniva se na fizičkoj stvarnosti. Dijalektička ideologija se temelji na crno-bijelim činjenicama, gdje je svijet siromašan ili bogat. Moja umjetnost, život i ideologija, zasnivaju se na superpoziciji koja je zasnovana na funkcionalnoj stvarnosti i kao takva postoji. U mom djelu „Mercedes Matrix“ i „No Space“, superpozicijska ideologija može se promatrati kroz čin univerzalnosti djela jer nema specifičnu publiku. Kao u superpoziciji, svi atomi svugdje postoje istovremeno – tako „Mercedes Matrix“ postoji kao umjetnost, ali i kao sredstvo za opstanak mene i moje obitelji. Kad uđete u Galeriju, vidite rad koji gotovo liči na kino i pomalo biva utopijski, ali činjenica je da je ta utopija stvarnost, jer postoji svuda u trenutku kad razgovaramo o njoj.

 

Foto: Milutin Marković

 

Projekat „No Space“ ste uradili u saradnji sa beogradskom multumedijalnom umetnicom Ivanom Ivković, koja je potpisana kao kustoskinja projekta. Na koji način se dogodila sinteza između Vašeg i Ivaninog promišljanja na temu osnaživanja žena u savremenom društvu?

Selma Selman: Ivana Ivković i ja se znamo već šest godina. Upoznale smo se u Njujorku i odmah shvatile da ćemo biti dobre drugarice. Ivana je jedna od najboljih umjetnica u Srbiji i ima mnogo iskustva na svim poljima umjetničkog djelovanja. Kroz naš razgovor o izložbi, razmišljale smo o tome što se dešava sa trenutnom situacijom i kako upravo „NO SPACE“ može sve da ujedini, našu zatvorenost sa pandemijom, ali i proteste „Black Lives Matter“.

Ima puno žena koje su već snažne i naše prijateljstvo, kao takvo, može da bude dokaz, ali i poruka kako bi žene trebalo da stoje jedna uz drugu. Isto tako, svi i dalje živimo u patrijahalnom svijetu nepravde; naravno da sam i ja, kao mnoge druge žene, ljuta, a kao takve se na neki način deremo, kako bi zaštitile svoja prava. Razmišljajući o feminizmu i prvim valovima, gdje su samo bijele žene imale pravo da budu feministkinje, pa sve do današnje problematike feminizma, došla sam do jednog termina koji se zove – autofeminizam. Pokret autofeminizma se zasniva na novoj holomorfnoj matematici, gdje je svaka nula infinitet i svaki infinitet nula. Svi subjekti su jednaki nuli. Svaki predmet se može razlikovati u beskonačnosti, ali su svi ti predmeti jednaki i mogu se razlikovati od bilo kojeg drugog. Jedan od mojih autofeminističkih pokreta je moja fondacija koja pomaže mladim djevojčicama da završe osnovno obrazovanje i krenu na dalje školovanje.

 

Foto: Milutin Marković

 

Publici ste godinama unazad poznati po projektima koji istuču pitanja porodice, zajednice, sa posebnim akcentom na figuri majke koja predstavlja važan simbol u društvu, a samim tim i u Vašem radu. Na koji način uočavate da je Vaše istupanje iz društvenih okvira i neopsorno isticanje kritičkog stava uticalo na društvo u kome živite i stvarate?

Selma Selman: Jedan od prvih radova gdje sam radila sa majkom je „Saltwater u 47“. To je rad u kojem se vidi čitav niz akcija koje smo zajedno radile, osim što smo išle na more, što je predstavilo njezin prvi susret sa slanom vodom. Čitava procedura tog rada je trajala dvije godine, jer je bilo jako komplikovano naći rjesenje. Ona je živjela na Kosovu do dvanaeste godine, pa je onda udana za moga tatu koji je tada imao sedamnaest godina. Za vrijeme Jugoslavije je mogla normalno da putuje bez pasoša dok nije došlo to raspada države. Kada je počeo rat, ona je ostala bez kosovskih dokumenata, a nije imala ni državljanstvo Bosne. U Bosni je živjela kao nepostojeće lice 47 godina i svu je djecu rodila na tuđe knjižice. Uglavnom, trebao nam je dokaz da je živjela u Bosni tokom rata, jer bi tako jedino mogla da dobije državljanstvo. Jedini dokaz koji smo jedva našli je da je primala humanitarnu pomoć u Bihaću. Zajedno sa tim dokumentom i sa dva svjedoka, uspjeli smo da dobijemo njenu bosansku ličnu kartu. Sa 47 godina, tačnije 2016. je prvi put vidjela more.

Isto tako moj rad „Do Not Be Like Me“ predstavlja moju mamu kao herojku i progresivnu majku bez obzira na njezin težak život. Savjet „Nemoj da budeš kao ja“ kontradiktira sa tradicionalnim odgojem djece. U mom slučaju je Savjet životna prekretnica, gdje ja radim sve samo da ispunim želju mame da ne doživim istu sudbinu, ali da ujedno i posjedujem njezinu hrabrost.
Pored toga što sam svijesna da ljudi uvijek kategorišu sve po nacionalnoj osnovi, bilo mi je vrlo teško da se izborim protiv etiketa, što se i danas dešava. Mislim da uspjevam u tome, jer sebe ne smatram romskom, bosanskom ili evropskom umjeticom. Mislim da je bitno da svi shvatimo da umjetnost ne bi trebalo da bude zasnovana na nacionalnom identitetu.

Smatram da je najbolje objašenje za našu realnost kvantna fizika, superpozicija koja je dokazala da atomi mogu da funkcionišu na više mjesta u isto vrijeme. Ako se to primjeni u našim životima, onda niko od nas ne posjeduje samo jedan identitet, niti je dio jedne zemlje – tada kolektivno svi postajemo superpozicionalni sa bezbroj identiteta.

 

Vaš apsolutni znak prepoznavanja je i neosporni kulturalni bekgraund. Svojim istupanjem iz „zone komfora“ ste uticali na mnoge mlade devojke i inspirisali ih da se izbore za sopstvenu individualnost. Da li biste mogli da nam približite Vašu priču i razloge zbog kojih ste izabrali put umetnosti, kao medija za komunikaciju sa širom publikom?

Selma Selman: Nekada mi moj put do individualnosti djeluje tako jednostavno, ali se ta individualnost, naravno, nije desila preko noći, niti preko veze. Sve je trebalo da ide po nekim fazama gdje sam se ja sve više usavršavala i borila protiv patrijarhata, zaostalih mentaliteta i kapitalizma. Mogla sam da budem šta god poželim, ali se nekako sve prirodno desilo, pa sam tako i postala umjetnica.

 

Foto: Milutin Marković

 

Pre nekoliko godina ste pokrenuli i organizaciju „Marš u školu“, koja se na pedagoški način bavi osnaživanjem romskih devojčica da se usmere ka edukaciji i obrazovanju. Na kakve reakcije u društvu ste naišli prilikom izgradnje ovakvog vida aktivizma?

Selma Selman: Imam veliku podršku žena u ovom projektu i mnogo sam srećna zbog toga. Mislim da se život u mojoj mahali mnogo promjenio sa ovim projektom, jer se ona nalazi u Bosni, u zemlji ludih političkih stavova i utopija.

Ovo je jedini program u Bosni, ali i u istočnoj Evropi, koji je fokusiran na stipendiranje romskih djevojčica u osnovnoj školi, a koji prati njihov put sve dok ne postanu samostalne. Trenutno radim sama na projektu uz pomoć Dragice Biuković, koja je moja velika podrška u svemu. Za sada imamo dvanaest djevojčica i tri dječaka koji dobijaju stipendiju, dok pedesetoro djece dobija sendivče u školi, tako da su sva djeca na neki način obezbjedjena. U poslednjih dvadeset godina je samo 15% romske djece završilo osnovnu školu, dok se u poslednje tri godine taj broj povećao do 90%, što je veliki uspjeh. Meni je jako važno da djeca budu motivirana uz malu pomoć za egzistenciju, kako bi mogla učiti i ići redovno u školu. Nadam se da će me šira javnost podržati u ovom projektu.

 

Živite i radite na relaciji Amerika-Evropa. Kako vidite savremenu umetničku scenu i da li uočavate razliku između kulturnog sadržaja koji je zastupljen na ova dva kontinenta?

Selma Selman: Mislim da Evropa i Amerika imaju nešto što ih čini posebnim; na oba kontineta se može doći do kvalitetne umjetnosti i znanja. Moj stav je: „Combine the best of all possible worlds!“.