Foto: Stanislav Milojković

 

Jelena Bogdanić se u svom radu koristi predmetima iz svakodnevice kako bi propitala savremeni trenutak i naše pozicije u njemu. U osnovi njenog rada je inverzija i ciljano poigravanje sa izmeštanjem. U slučaju izložbe u Galeriji DOB, ona od bele kocke pravi prodajno mesto, kiosk kao jedan od sinonima potrošačkog društva. Unošenjem industrijskih predmeta, koji su u Jeleninom slučaju minuciozne skulpture – objekti izrađeni od gipsa i kartona, ona se posmatraču obraća direktno skrećući mu pažnju na potrebu preispitavanja automatskih radnji, kao i na navike i potrebe veštački skrojene i nametnute. U pitanju je direktna kritika potrošačkog društva, ali i pozitivno gledanje na predmete koje karakteriše vrhunski spoj ambalaže i dizajna.

Postavku, sačinjenu od grupa malih skulptura, poliptiha i svetleće reklame – objekta, možemo tumačiti na više načina, jedno je svakako sigurno, a to je da Jelena razmišlja na inovativan način, i sama krajnje otvorena za pomake u tumačenju savremene umetnosti i njenih aktivnih uloga u društvu.

Razgovarajući sa Jelenom tokom i nakon postavke nameće se pomisao kako bi bilo divno da je više ljudi poput nje, senzibilnih na okruženje i savremeni trenutak, otvorenih za dijalog i razmenu, a sve skupa obuhvaćeno jednim pozitivnim pogledom na život punim vere u dobre ishode.

 

Recite nam kako vidite likovnu scenu Zagreba i Beograda, i šta Vam je donelo iskustvo provedeno na našem fakultetu?

Jelena Bogdanić: Ovih nekoliko dana sam imala priliku obići nekoliko galerija i muzeja u Beogradu, tako da se osjećam zapravo jako spremno na ovo pitanje. Razlike su neprimjetne nekom tko se možda aktivno ne bavi umjetnošću, ali one se u mojim očima dosta velike. Obje scene su aktivne i izrazito zanimljive. Obje su žive onoliko koliko umjetnici dirigiraju a publika je zainteresirana. Mislim da su razlike u sceni jednake kao i razlike u temperamentima stanovnika oba grada, ni jedan nije bolji ni gori već je ljepota u toj različitosti senzibiliteta. Beograd je dosta raznovrstan grad s mnoštvom tehnički izrazito kvalitetnim umjetnicima, upravo taj tehnički aspekt je meni bio strašno bitan za vrijeme mog boravka u Beogradu 2018. godine. Kroz razgovor s kolegama i profesorima stekla sam bogatstvo znanja.

 

Šta su bile Vaše preokupacije u dosadašnjem stvaralaštvu i kako je došlo do rađanja ideje za projekat „Kiosk“?

Jelena Bogdanić: S obzirom na to da sam završila nastavnički smjer pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, bavila sam se slikarstvom, kiparstvom i grafikom kroz studij. S vremenom sam počela istraživati Antropocen (teorijsko geološko razdoblje koje karakterizira ljudska prevlast nad prirodom), kroz svoj rad kontinuirano provlačim univerzalne antropocenske teme. Veliku pažnju pridajem materijalu s kojim radim. Kroz prethodnu seriju radova „Plastično igralište“ koristim jednokratni plastični otpad kojeg sam topila i oblikovala u različite forme koje podsjećaju na elementa dječjeg igrališta. Prirodna mi je sinergija sve tri likovne discipline, grafika, slikarstvo i kiparstvo, te ih rabim simultano ovisno o konceptu.

Šta nam skrivaju ili potiskuju, u slučaju ove izložbe, male potrošačke navike, a možemo reći i zavisnosti?

Gde smo se uputili, od čega smo se udaljili?

Jelena Bogdanić: Na ovo pitanje je izrazito lako zakoračiti u onu rutinsku stazu općeg ogorčenja današnjim životom. Činjenica je da smo sudionici reklamnog, brzog i isfrustriranog društva. Nedavno sam imala razgovor gdje mi je druga strana rekla „Pa što, 99% ljudi je nezadovoljno. I? Ne možeš ti tu ništa.”. Baš mislim da se tu mora svašta. Upravo iz razloga tog velikog postotka, mislim da je recept tražiti ljepotu u svakodnevici. Promjenom percepcije i traženjem ljepote mali predmeti s kioska dobivaju na značaju, ako smo svjesni da je npr. čokoladica u savršeno dizajniranom pakiranju tu samo da bi je mi konzumirali brzo, taj logo je tu kako bi bez puno razmišljanja potrošač posegnuo upravo za tim proizvodom. Da, jesmo ovisni o njemu. On je jasan i izrazito atraktivan. Upravo tim komponentama, savršenog, brzog i jasnog dizajna vidim prostora za vizualnu igru. Stavljanje, nazovimo „brze industrije” u galerijski prostor dobivamo izmicanje stvarnosti ili inverziju, koja sama po sebi promatrača navodi na kritičko mišljenje. Svijest o našoj potrošnji je otpor uniformiranom i hladnom svijetu -ja ne želim hladan i uniformiran svijet. Izrazito je važno kritički promatrati svijet i ne pristajati na ono površinski atraktivno. Ne mislim da smo se uputili u nekom krivom smjeru ili da se udaljavamo. Vrijeme i okolnosti se mijenjaju, ti faktori stvaraju optičku varku udaljavanja ili vrludanja. Dojam je taj da je previše informacija, vizuala ili jednostavno podražaja, ali ispod svega toga su izrazito ljudski porivi koji su samo kamuflirani dojmom. Stvaraju se novi društveni jezici-tu spada i likovni jezik koji se inicijalno koristi kao taj savršeni dizajn koji nas treba namamiti. Jako generaliziram.

Sve je to iznova i iznova recikliran likovni jezik (točka, linija, ploha, volumen, prostor, boja i tekstura) koji daje beskrajne mogućnosti, ovisno o konceptu i željenom ishodu.

 

Čini se da Vaša izložba predstavlja i izvesni apel da se savremenoj umetnosti vrati vitalnost u smislu suštinskog značaja koju ona ima za pojedinca i društvo. Kakav je danas odnos prosečnog građanina prema vizualnim umetnostima i kakav odnos biste voleli da se izgradi?

Jelena Bogdanić: Umjetnost je i zauvijek će biti odraz vremena u kojem živimo. Presjek jednog grada je mala galerija s otvorenom izložbom. (Pa čak ako se radi o apstrakciji.)

“Kiosk” to svakako je, doslovno i narativno. Smatram da je ta komunikacija dosta jasna i svakako dajem prostora svakom posjetiocu da tumači moj rad na subjektivan način. Također smatram da posjetioci galerija nisu prosječni građani. Mislim da umjetnost kao društveni fenomen nije jasno razumljiva. Rođenjem različitih “izama” u prošlom stoljeću desile su se dvije stvari. Jedna je rađanje neograničene umjetničke slobode. Druga je zbunjivanje publike. Osobno mi smeta kada se svašta piše pod umjetničku slobodu. Time umjetnik postaje smiješan. Rađaju se stereotipi i zaziranje od bilo kakvog kulturnog dijaloga.

Voljela bi vidjeti gužve na svakom otvaranju izložbe, baš onakve kakve su na parkiralištima šoping centara. Koliko god to utopistički zvučalo, voljela bi vidjeti vojničku spremnost kod publike za dijalog.

Vaša izložba pokreće i pitanje, šta dobijamo ukoliko umetničko delo tretiramo isključivo kao robu, kao nešto što nam se isplati da posedujemo samo ukoliko je povraćaj uloženog veći prilikom dalje prodaje.

Koje niše vidite za mlade umetnike i savremeno umetničko delovanje u okvirima našeg društva bez tržišne podrške koja je važna upravo za period profesionalnog pozicioniranja?

Jelena Bogdanić: Vidim samo mogućnosti. Kulturan i kreativan mora biti jednako valoriziran kao i sav ostali rad. To tako mora biti i nevjerojatno je da moramo razgovarati o tome kako mladi umjetnici moraju biti ustrajni i ne odustajati. Jer živjeti i djelovati u umjetničkom polju najčešće su i dalje obrnuto proporcionalni jedan pored drugog. Ustrajnosti i ponekih teških razgovora o ovoj temi – to je moj recept za sad. Mislim da se pogotovo s mladim umjetnicima treba razgovarati otvoreno i s podrškom. Tu je zapravo apel poslodavcima. Kreativni-kulturni radnici su nužni u svakoj pori društva. Oni tkaju vizualni identitet.

 

Iz perspektive umetnika i nastavnika, koji su neadresirani potencijali savremenog doba, a šta bi bila njena najveća ograničenja?

Jelena Bogdanić: Ako je galerija presjek grada, jedan razred je presjek civilizacije. Djeca su inicijalno iskreni crtači, slikari i kipari. Problemi se javljaju u stvaranju negativnog stava prema predmetu. Poznajem odrasle ljude koje je netko uvjerio kad su bili djeca da ne znaju crtati i da se bolje ne bave time. E to su strašne stvari. Takvo traumatiziranje ne smije imati mjesta u našem društvu. Crtanje je neovisna, slobodna radnja na koju svatko ima pravo unatoč svom znanju i sposobnostima. Što više, crtež ili bilo koja druga likovna disciplina mogu imati terapeutski utjecaj.

Likovni edukator ima važnu ulogu. Na njemu je da metodičkim sredstvima zna pristupiti svakom učeniku i potaknuti ga na promatranje, razvijanje fine motorike, uvođenje u kulturne i društvene okolnosti danas i kroz povijest kao i navođenje na kritičko mišljenje. Volim reći da se profesor likovnog ne razlikuje od profesora nekog jezika, jer je na nama da naučimo učenike elokventno koristiti likovni jezik.

Šta biste poručili za kraj razgovora?

Jelena Bogdanić: Voljela bi pozvati svakoga tko još nije da posjeti “Kiosk” u Galeriji Doma omladine Beograda do 7.7. Također, da drugom prilikom doživim onu gužvu u galeriji kao u šoping centru.

I za kraj, jako volim ovaj grad i volim mu se vraćati.