Nedavno ste sa bendom Siddharta objavili spot za pesmu „Strele v Maju“. Kako je došlo do vaše saradnje i kako je publika prihvatla pesmu?

Damir Urban: Do suradnje je došlo na njihov poziv. Svi regionalni bendovi se sreću na festivalima i svirkama, i mi smo tako sa bendom Siddharta svirali i može se reći da na neki način, direktno ili indirektno, oni prate naš rad i mi njihov. Pokazalo se da oni cijene to što radim i tako su me kontaktirali i pitali da li bih želeo da budem gost na njihovoj ploči. Smatrao sam da nema nekog smisla da ja budem gost na njihovoj pjesmi, jer ne znam o čemu oni pjevaju, ne zbog jezika, već zbog toga što ja te tekstove nisam ni radio i ne znam što te pjesme zapravo znače. Oni su me tada pitali da li bih ja napisao pjesmu, odnosno da budem gost tako što bih ja napisao tekst. To mi je već bilo intrigantno pa sam prihvatio njihov poziv.
Ponudili su mi tri ili četiri pjesme koje su bile bez teksta i rekli da izaberem onu koju hoću i koja mi paše, pa sam tako i izabrao „Strele v Maju“. To je u osnovi bio radni naslov pjesme, dok ona još uvek nije imala tekst, i na kraju smo odlučili da ostavimo taj naziv, iako nema neke veze sa tekstom. Napisao sam tekst, našli smo se, njima se svidela cijela ideja o toj priči i pjesmi i napravili smo pjesmu i snimili spot nakon toga. Pjesma je super prošla kod njihove publike, a koliko kužim i kod moje i mislim da je ispunila naša očekivanja. Sam sam rekao da bih radije dio otpjevao na hrvatskom, a dio na slovenskom i zamolio sam pevača Siddharte da prevede dio teksta, što mi se čini ljepo i kao znak nekakve kulture.
Napomenuo bih da su, u vrijeme kada smo mi to radili, odnosi Slovenije i Hrvatske bili zategnuti zbog izbjeglica i tadašnja naša vlada se nije slagala sa slovenskom vladom po tom pitanju. U cijeloj ovoj suludoj situaciji političkih razmirica između svih nas činilo mi se dobro pokazati da ono što političari rade, glazbenici mogu riješiti puno brže i puno bolje.

Pored muzike i pisanja poezije, bavite se i glumom i slikarstvom. Kroz koju od ovih umetnosti se najbolje izražavate?

 

Damir Urban: Uz to sve radim i tisuću manje korisnih stvari: od toga da radim majice, snimam nešto sa kamerom, režem fotografije i sklapam neku opremu doma. Radim stvarno svašta, sve što mogu. Nijedna od tih stvari me ne ispunjava do te mjere da bih se time mogao isključivo baviti u životu. Čini mi se da je dobro da u momentu kada jednu disciplinu savladam dovoljno dobro pređem na nešto drugo što mi je nepoznato i o čemu ne znam apsolutno ništa. Tako uvek počinjem ispočetka, učim i to me čini nekako življim i sretnijim. Najsretniji sam kad učim i kada se upustim u nešto o čemu ne znam baš ništa i najsretniji sam kada sam okrenut ljudima koji su u tom poslu super, koji su pametniji od mene i od kojih mogu svašta naučiti.
Kada je reč o glumi, svaki put kroz nju naučim nešto novo o sebi i kada se nakon toga vratim radu sa bendom i koncertima, sigurno donesem u glazbu nešto novo i drugačije, pa tako svi od toga imamo neku korist. Svaki moj izlet u neka nova područja čini moju glazbu i moj izraz drugačijim i promjeni me na neki način. Prvenstveno u glazbi pokušavam izvući korist. Glazba me najviše ispunjava i kada bih morao birati ono čime bih se isključivo morao baviti do kraja života to bi defintivno bila glazba.

 

Dugo ste prisutni na sceni i imate široku bazu fanova. Na koji način Vam je uspelo da ostanete dosledni svom jedinstvenom duboko emotivnom stilu, sa jasnom porukom i stavom u svojim tekstovima, i da izbegnete da Vaša muzika postane isključivo komercijalna?

Damir Urban: Nemam neki dobar odgovor na ovo, jer se ja zabavljam dok radim glazbu i ona mi je jedna velika igra. Naravno da u toj igri i zabavi prenesem sve ono što mogu i što sam akumulirao u sebe kroz prošlo vrijeme, pa je ta glazba nekakav moj dnevnik. Svi imamo slične živote i doživljavamo slične stvari. Onoliko koliko ja uspem biti iskren sam sa sobom i koliko uspem iskreno pisati svoja razmišljenja i svoje probleme, toliko će se više ljudi pronaći u tome.
Nemam ništa protiv da se moja glazba proda u pet miliona komada, to nikada ne bih odbio, ali ne želim raditi komercijalnu muziku, štaviše mislim da je ne umem ni napraviti. Ne znam da li ja uopšte mogu pogoditi masovno razmišljanje publike i doći do ljudi koji misle da je to genijalno. Obraćam se drugačijoj publici, koja ne čini većinu, a koja zajedno sa mnom može funkcionisati.
Sa druge strane imam djecu, sina od 15 godina i drugog od 8 mjeseci, i pokušavam im svojim postupcima biti uzor. Ne želim da im pričam kako treba, već želim svojim djelima da im pokažem da tata drži do nekih stvari. Tako i moja glazba mora biti takav izraz kakav jeste.

 

Kako biste Vi komentarisali regionalnu muzičku scenu danas i koga biste od mladih muzičara na ovim prostorima preporučili?

Damir Urban: Mlade snage i bendove ja nažalost nemam prilike gde ni čuti, ni vidjeti, jer kako i sam nastupam i sviram, nemam toliko vremena odlaziti na tuđe koncerte. Ono što vidim od novijih bendova su obično oni koji nastupaju zajedno sa mnom ili pre mene na nekim festivalima. Ima bendova koji su mi dragi, ima bendova koje cijenim ili poštujem zbog njihove upornosti, ali netko čija me glazba uzbuđuje ili koga bih izdvojio kao posebne, još uvijek ne poznajem i na takve još uvijek nisam naleteo.

 

Koji muzičari su imali najviše uticaja na Vaše muzičko stvaralaštvo?

Damir Urban: Kada sam počeo graditi svoju karijeru nije bilo interneta i nisam mogao pratiti svjetsku scenu toliko dobro koliko je pratim danas. Najveći utjecaj su na mene tada imali lokalni bendovi kao Termiti, Parafi, Mrtvi kanal, tadašnji Grč i Let 2 u početku, Konjak i dosta riječkih bendova koji su na mene ostavili trag.  Većinu od njih sam gledao uživo, video sam te ljude kako hodaju sa gitarama po cesti, slušao sam njihove koncerte i rekao bih da je to moja religija i da sam sigurno zaražen time. Od njih sam naučio dosta o muzici i želeo sam sličiti na te svoje idole i bendove. Kako sam bivao sve stariji želeo sam sve manje sličiti bendovima koje volim.
Iako su to moji počeci, ja sam tip koji brzo mijenja mišljenje i koji se ne srami rijeći da mi uzori koje sam imao pre deset godina više to nisu. Pisce koje sam voleo pre deset godina možda danas ne volim, a glazbenike koje sam cijenio pre petnaest godina možda danas ni ne slušam. Moj ukus se mijenja i glazba koju danas slušam nije ni približno ista onoj koju sam slušao pre 20 ili 30 godina.
Danas slušam sve i svašta, ali najmanje glazbu koja je slična meni. Najveći deo glazbe koji posedujem doma čini klasika, eksperimentalna elektronika i nekakvi field recordings snimci realnih zvukova i situacija. Od glazbe koja je slična meni nemam šta da naučim. Rokenrol razumem, forma pop glazbe mi je bliska i jasna, ali mene to ne zanima, jer mi daje nešto što kužim. Zato slušam sve ono za šta mi treba vremena da uopće shvatim.
Recimo, dok smo radili Mamuta, inspiracija za tekstove mi je bio Breht, više nego bilo koji tekstopisac nekih modernih bendova. Inspiraciju nekada ne uzimam isključivo iz glazbe, desi se da posjetim neku izložbu ili pogledam umjetnički film koji me do te mjere dojmi ili potrese da sledeće pjesme pišem pod njihovim utjecajem. 

 

U 2015. ste objavili dvostruki live album, koji je ubrzo proglašen za jedno od najboljih regionalnih live izdanja. Šta nam možete reći o samom albumu i šta je sve njim obuhvaćeno?

Damir Urban: Na tom albumu nema popravljanja, ono što sam ja otpjevao ili što je bend odsvirao je točno tako na albumu. Čak sam na jednoj pjesmi zabrljao tekst pa je i to ostalo na snimku. Nismo hteli ništa da popravljamo. Taj koncert je dokument našeg nastupa u zagrebačkom Domu sportova. To ne znači da će naredni koncert biti upravo takav, ali je dobro imati neki dokument kako taj bend zapravo zvuči uživo. Dve pjesme smo ipak izbacili sa albuma, jer mislim da ih ne bi trebalo objaviti i da bi bilo bolje sačuvati ih za publiku koja dolazi na koncerte. Sa druge strane su te pjesme bile duge, jer su njihove izvedbe trajale deset minuta, te bi sa njihovim objavljivanjem zapravo morali izdati trostruki cd, da bi i one stale, pa smo od toga odustali. Mislim da je najveća vrijednost tog koncerta to što smo uz sve današnje tehničke mogućnosti, upravo njihovim nekorišćenjem učinili ovaj album drugačijim od svih ostalih.
Da bismo mogli napraviti neki korak dalje, dobro je ponekad zapisati neke stvari i lajv album je dokument vremena kako je taj bend do te godine zvučao. Danas se ne isplati objaviti ni live, a ni studijski album, jer ga rijetko ko presluša cijelog. Ja sam se glazbom počeo baviti puno ranije, pa neke stvari radim isključivo zbog sebe. Svjesni smo da se danas na sceni pojavljuju uglavnom singlovi, ali ako Rijana može izdati album, možemo onda valjda i mi.

 

Šta možemo da očekujemo od Vašeg koncerta u Domu omladine Beograda? Koje pesme će se naći na Vašem repertoaru i koga ćete ugostiti na svom nastupu?

Damir Urban: Što se gostiju tiče, voleo bih da to ipak ostane iznenađenje, jer mi nemamo goste koji će nama prodati karte za koncert, niti želimo goste koji će prodati karte umjesto nas. Nismo sastavili repertoar za Beograd, ali ćemo se potruditi da odsviramo pjesme koje nismo dugo svirali. Biće tu i nešto od novog materijala da zabavimo sebe, a i publiku koja nas bolje zna. Napravićemo takav koncert da i neko ko jeste ili nije naš fan bude zadovoljan, jer ćemo svirati pjesme koje rijetko sviramo, a i one koje po kojima nas neki jedino i poznaju.
Meni bi bilo drago da i Beograd dobije neko lajv izdanje, ali bi u tom slučaju svirka bila nešto intimnija. Pokrenuli smo tu priču i moguće je da će do toga u nekom momentu i doći.

 

Da li su u planu neke aktivnosti u narednom periodu?

Damir Urban: Koncerte imamo manje više stalno, ali ne sa istim intenzitetom. Ima mjeseci kada sviramo jednom, a nekada sviramo šest puta u mjesecu. Pripremam glazbu za jednu predstavu, koja ima premijeru na ljeto u Riječkim ljetnim noćima. Ujedno, radim dosta novih stvari za bend. Ljeto mi je uglavnom rezervisano za gostovanje Antigone i pored brojnih izvedbi igramo predstavu i na Brijunima i Dubrovačkim ljetnim igrama.